Moja domovina (sastav za osmi razred)
Divim se lepotama moje domovine
Krenuli smo na ekskurziju do Tršića, autobusom putujemo sa severa naše zemlje, iz Kikinde.
Pred očim nam prolaze beskrajne njive sa redovima pokošenog žita ili suncokreta, a u daljini se naziru razbacani salaševi na kojima žive poslednji zaljubljenici u ovakav način života.
Posle gradske vreve, po izlasku iz Novog Sada, sačekali su nas brežuljci Fruške gore, sa kojih su se slivali redovi rodnih vinograda. Sasvim do puteva se spuštaju guste i hladovite šume. Putevi su krivudavi, a posle Fruške gore ponovo puca pogled na beskrajne ravnice Mačve. Ovo je sličan pejzaž našoj pitomoj i ravnoj Vojvodini. A onda opet padine slavnog Cera, što me podseća na hrabrost srpskog naroda.
Konačno stižemo u rodno mesto reformatora srpskog jezika, Vuka Stefanovića Karadžića. Oseća se duh starih vremena, kao da smo se vratili u XVIII ili XIX vek. Selo je okruženo bukovim i cerovim šumama, a pored šume neumorno žubori potok Žeravija. Šume se izdižu po padinama planine Gučevo. Uživali smo u šetnji po krivudavom putiću na ivici šume. Divili smo se lepotama prirode. Svakim korakom smo sve više bili očarani travom i zelenilom. Drveće se neumorno njihalo zajedno sa vetrom što je predelu dalo uzbudljivu živost. Tada sam se setila Vukovih reči: ,,Ja sam se u Srbiji rodio i uzrastao i zato mi se čini da nema lepše zemlje od Srbije ni lepšeg mesta od Tršića.''
Shvatila sam da su ovo istinite reči, da je naša domovina puna lepih predela čije nam se slike urežu u pamćenje, a kojih se prisećamo kad smo daleko od nje.